Ispiši ovu stranicu

ZVONIMIR ČILIĆ: Od novinara se traži savijanje kralježnice, ali takvo novinarstvo nema čari i adrenalina

07 Ožujak 2021

Iako će uskoro zagaziti u osmo desetljeće života, Zvonimir Čilić, novinar i publicist iz Viteza, kroničar vremena i ljudi u Lašvanskoj dolini, i dalje je aktivan. Samo je novinartvo skoro u potpunosti zamijenio publicistikom. Trenutačno kako samo kaže radi na svojemu životnom djelu. S Čilićem smo razgovarali o brojnim aktualnim temama koje su odredile sudbinu i život Hrvata središnje Bosne, počevši od rata i poraća do aktualnog trenutka, stanja u politici, medijima, društvu općenito, prenosi artinfo.ba.

Artinfo.ba: Ono što nije zapisano ali i objavljeno dodala bih ovoj poznatoj tvrdnji, nije se ni dogodilo. A da bi nešto bilo zapisano trebaju postojat ljudi koji imaju volju i želju pisati, ljudi kojima se vjeruje jer vole istinu i spremni su boriti se za nju i kad je najteže. Zvonimir Čilić, novinar i publicist iz Viteza upravo je takva osoba, prepoznatljiv po svojim tekstovima i publikacijama o ratu i teškim poratnim vremenima, kroničar vremena, ljudi i događaja u Vitezu i Lašvanskoj dolini. Trenutačno ste u mirovini, ali vrlo mi je teško povjerovat da mirujete i ne napišete koju karticu teksta s vremena na vrijeme. Pišete li još, kako Vam prolaze dani?

Zvonimir Čilić: Iako sam ranije razmišljao o prestanku bavljenja novinarstom, kraj suradnje s Večernjim listom označio je i kraj moga bavljenja novinarstvom. Odnosi s „večernjakom“ koji su za mene završili na ružan i nekorektan način, samo su ga ubrzali. Naravno, nakon višegodišnjeg novinarskoga rada, pa i unatoč starosnoj dobi koja čini svoje, istina je i dalje ponekad napišem po neki komentar za portal Vitez.info. Međutim, novinarstvo sam u potpunosti zamijenio publicistikom, uglavnom kronološkom, što me je oduvijek privlačilo, a vodilja mi je bila izreka „kako se ono što nije zapisano nije ni dogodilo“. Učio sam, upijao zapise fra Jake Baltića, ali i svojih suvremenika, pokojnog fra Ladislava (Zvonimira) Fišića, fra Velimira Valjana…, od franjevaca kroničara i njihovih ljetopisa i leksikona. I sada sam u jednom velikom projektu, u projektu koji će biti kruna moga novinarskog i publicističkog rada, ako to nije, na takav način, pretenciozno označavati i najavljivati.

Artinfo.ba: Vratimo se u vrijeme koje je obilježilo živote većine nas u BiH, vrijeme rata i vrlo teška poratna vremena koja čini se još uvijek traju. U rat ste ušli kao dragovoljac Domovinskog rata, o ratu pisali kao dopisnik medija u Hrvatskoj, od „Slobodne Dalmacije“ i „Večernjeg lista“ do lokalnih medija od kojih ste neke i sami osnovali, objavili mnoštvo publikacija o ratu. Koliko je zapravo bilo teško poslati vijest o stradanju Hrvata u Lašvanskoj dolini imajući u vidu činjenicu da je uloga žrtve od samog početka bila namijenjena nekom drugom?

Zvonimir Čilić: Već od prvih dana početka priprema za obranu, jer bilo je samo pitanje dana kada će se agresija na Hrvatsku „preliti“ i na veći dio BiH, uključio sam se u hrvatske obrambene snage u Vitezu i Lašvanskoj dolini. U to ratno razdoblje ušao sam s dosta novinarskog iskustva pišući u zagrebačkom“Vjesniku“, „Slobodnoj Dalmaciji“ u HINA (Hrvatska informativna novinarska agencija), što je, valjda bio i razlog da me je novoizabrana i oformljena općinska vlast imenovala voditeljem zajedničke hrvatsko-muslimanske Press službe. Nažalost, zajedništvo se vrlo brzo raspalo. Skupa sa suradnicima, Antom Marijanovićem i Srećkom Stipovićem osnovali smo Radiopostaju Vitez, koja je kasnije prerasla u RTV Vitez i to su bili, uskoro se pokazalo, vrlo važni informativni iskoraci.

Vrlo brzo rat je stigao i u naše krajeve, sve je bilo blokirano, uskoro su „pukle“ i sve veze i suradnja sa muslimanskom stranom, pa smo ostali potpuno sami, opkoljeni i stalno napadani od daleko brojnijih muslimanskih snaga. Naš zadatak, mene u svojstvu člana Zapovjedništva „Viteške“ HVO brigade i voditelja Press službe, bio je prikupljati sve važne i relevantne informacije i slati ih u službu ZP Vitez, odakle su dalje slane u Glavni stožer HVO- u Grudama, a odakle su se te informacije, obrađene i prerađene, prosljeđivale u hrvatske medije.Nama je službeno bilo zabranjeno slati informacije direktno iz Viteza u hrvatske medije s kojim smo i prije rata surađivali. Mi takvu zapovijed nismo ni izbliza provodili a na tu našu neposlušnost „gluhi i slijepi“ su bili politički i vojni čelnici Hrvata u srednjoj Bosni, Dario Kordić i pukovnik Tihomir Blaškić. I reći ću jasno i glasno, samo iz Viteza i iz Lašvanske doline izvorne informacije, iz prve ruke išle su direktno u „Vjesnik“, Večernji list“ u HINU. Istina, vrlo teško smo te informacije plasirali jer smo tek po pola sata dnevno, iz naše pošte u Vitezu, dobivali vezu s Hrvatskom ili još pokoju minutu više „preko veze“ od naših prijatelja i poznanika koji su radili u Pošti. Inozemni novinari koji su stalno bili u Biloj pod okriljem engleskog bataljuna UNPROFOR-a ( a gdje bi drugo bili nego pod kapom Engleza), nikada, ili skoro nikada, nisu nam pomogli da neku važnu informaciju, video zapis koji smo samo mi imali, pošaljemo na HTV. Čak nisu htjeli od nas uzeti ni video zapis, recimo, ubijenih osmoro viteških mališana od muslimanske granate s molbom da ih pošalju svojim medijima u Englesku, Austriju, Njemačku, Francusku. Jer, poslije Ahmića, gdje je počinjen strašan zločin od strane Hrvata, žrtve su mogle biti (?) samo Muslimani, nikako i Hrvati.

Artinfo.ba: Koliko smo sami krivi što recimo za Ahmiće zna cijeli svijet, a za Križančevo Selo malo tko, a još manje o jednom od najstravičnijh zločina proteklog rata, ubojstvu osmero djece na košarkaškom igralištu u Vitezu. Tri zločina, tri potpuno različite priče u medijima, različit tretman u pravosuđu. Tko je zakazao po Vama, imamo li krivaca u vlastitim redovima?

Zvonimir Čilić: Mediji, mediji… i samo mediji, moglo bi se reći. Jer, niti smo imali niti ih imamo sada. Onih „pravih“, ako se tako može reći. I u ratu smo samo improvizirali, snalazili se, borili se i nastojali plasirati što više informacija na što više adresa. No, žalosno je da medija nemamo ni sada iako se to nama Hrvatima, od našeg hrvatskog čelništva u BiH obećava već i više od dvadesetak godina. A bez medija se gube ratovi, a ne samo pozicija, status “malih“ kakva je hrvatska pozicija u BiH. U poraću ni hrvatski mediji nam nisu u potpunosti „pružili ruku“. Ima za to i različitih razloga kao što je desetogodišnje predsjednikovanje Stjepana Mesića, Vlada SDP-a i vrlo često i u poraću neke vrlo važne informacije iz BiH nisu stizale do hrvatske javnosti, a o međunarodnoj da i ne govorimo. Još kada su hrvatski mediji u BiH „bilteni“ određenih stranaka i „malih bogova“, nije teško zaključiti kuda mi idemo i do kuda ćemo stići.

Ali vratimo na Ahmiće, Križančevo Selo, na ubojstvo osmoro viteških mališana. Ahmići su dobili tretman u medijima kakav onakav zločin i zaslužuje. I ne samo u medijima nego i na sudu u Haagu. Zločini nad Hrvatima? Godinama se o njima ništa nije znalo ili se nije smjelo znati, pa i u hrvatskim medijima. Recimo, povjerenik UN-a za BiH, Tadeuš Mazovjetski, ugledni poljski književnik, pjesnik, političar, prvi nekomunistički premijer u jednoj od post-komunističkih država (u Poljskoj), „nafilovan“ informacijama u Sarajevu (iz Sarajeva nije ni izlazio) na tiskovnoj konferenciji za novinare, uglavnom dopisnike inozemnih medija u Sarajevu , jasno i glasno je za Križančevo Selo rekao: To je bila čista vojnička pobjeda. Reče to Tadeuš, pokoj mu duši, i slaga. Jer, istina je u napadu specijalnih postrojbi A BiH na Križančevo Selo, poginula su i ubijena 34 vojnika HVO i civila mještanina. Ali, 30 zarobljenih vojnika je odvedeno ka Zenici, a 39 dana kasnije, pod pritiskom CK i UNPROFOR-a hrvatskoj stran su predana njihova strašno masakrirana tijela. Na žalost, riječi uglednog Mazovjetskog imale su težinu, objavili su ih i hrvatski mediji i to je bio „katanac“ za svaku priču i drugačiju informaciju kada je zločin u Križančevu Selu u pitanju. Na žalost, 2017. ili 2018. kada je hrvatska predsjednica Kolinda Grabar Kitarević inkognito došla pokloniti se žrtvama Ahmića i Križančeva Sela, svi mediji u BiH i u Hrvatskoj su tu informaciju objavili. Iz Ureda predsjednice Kitarević poslana je vijest o predsjedničinom iskazanom pijetetu za žrtve ova dva stratišta. Vijest o broju žrtava u Ahmićima je bila točna, a za Križančevo Selo, pogrešna. Naime objavljeno je da su u Križančevu Selu nastradala (poginula i ubijena) 44 vojnika i civila, a ne 64.. Ni riječi nije bilo o 30. zarobljenih, odvedeni, masakriranih i ubijenih vojnika HVO-a. A na spomen-obilježju u Križančevu Selu sva imena 64 žrtve su pojedinačno ispisane i u popisu odvojeni ubijeni i poginuli (34) i zarobljeni i kasnije ubijeni (30) vojnici. A te brojke i imena žrtava samo sam ja objavio na desetke puta, a i mnogi drugi novinari. A to u Uredu predsjednice nisu znali. Na sramotu im! Jer objavili smo.

Treba reći, nakon 20 i više godina pokrenut je postupak na Sudu za ratne zločine BiH protiv počinitelja zločina u Križančevu Selu, Neki od počinitelja su već procesuirani i osuđeni. A za osmoro ubijenih viteških mališana nigdje se i ne spominje moguća istraga, moguće procesuiranje zločina. A tamo gdje su viteški mališani ubijeni nije bilo ni vojske ni bilo kakvih vojnih objekata i vojnih sadržaja. Na žalost, ne sjećam se, a ako griješim moja duboka isprika, da je ovo mjesto stravičnog zločina ikada, bilo kojim povodom, posjetio bosanskohercegovački politički vrh!

Artinfo.ba: Ubojstva u središnjoj Bosni, prije svega u Travniku, ne prestaju ni nakon rata. I opet kao i zločini nad Hrvatima u ratu, kao da prolaze neopaženo. Pokoja osuda zločina, traženje da se pronađu nalogodavci i izvršitelji i sve u jednom trenutku utihne. Zašto?

Zvonimr Čilić: Jasan je i glasan odgovor na ovo Vaše pitanje. Trebalo je zaustaviti povratak prognanih Hrvata na svoja opustošena ognjišta koji je masovnije počeo već 1996. i posebno 1997. godine. U kratkom vremenskom razdoblju ubijeno je sedam Hrvata povratnika, među njima i dvojica policajaca. Rušili su se nadgrobni spomenici u katoličkim grobljima, skrnavile su se crkve i kapelice u grobljima… i plan je bio vrlo uspješan. Istina, vodile su se istrage, poručivalo se kako zločini nikada ne zastarijevaju…, a na kraju je uvijek bilo „ujeo vuk magarca“. Imao sam priliku prisustvovati jednom suđenju osumnjičenom za ubojstvo policajca Ante Valjana, ubijenog uz zgradu Policijske uprave u Travniku daljinskim aktiviranjem eksplozivne naprave. Suđenje je, zaista, bilo tragikomično. Predsjednik sudbenog vijeća je bio Hrvat, a ostali članovi Bošnjaci. Sudac je bio uplašen, nije to bilo teško prepoznati u ispitivanju optuženih i svjedoka obrane čiji su iskazi bili toliko lažni da su postajali i smiješni. Optuženi je bio istaknuti član Aktivne islamske omladine čije je sjedište nb bilo u zgradi preko puta sjedišta Policijske uprave u kojoj je bilo i sjedište zloglasne AID-a. Treba li uopće reći da je osumnjičeni oslobođen, ali je ostala jasna poruka da „zločini nikada ne zastarijevaju“.

Artinfo.ba:Ratni zločini i poslijeratna ubojstva u Travniku nisu jedine teme koje su završavale negdje na marginama, umjesto da budu u središtu zanimanja javnosti, dok se ne riješe na i po Hrvate prihvatljiv način. Preustroj Travnika jedna je od takvih tema koja se evo opet aktuallizira u zadnje vrijeme. Kako gledate na tretman po Hrvate Lašvanske doline ali i cijele središnje Bosne važnih događaja i otvorenih pitanja u medijima ali i na političkoj sceni?

Zvonimir Čilić: Ne samo da to nisu jedine tema koje završavaju na marginama (političkim i medijskim) nego su sve iste, vremenom se zaboravljaju, marginaliziraju, a onda se za dnevno političke potrebe oživljavaju. Ili, recimo, u predizbornim aktivnostima. Rekao bih, naime, srednja Bosna je hrvatski (HDZ-ov) izborni bastion i povremeno im treba „buditi nadu“, obećavati, a nakon izbora sve se to, do neke slijedeće potrebe, arhivira. Ma kakav preustroj Travnika. To je samo, ponekad, važna politička tema bez poduzimanja odlučnijih pokušaja da se na tom planu nešto i uradi. Iako se i o toj temi, na višim razinama hrvatske političke vlasti ponekad i govori sve su to „pričam ti priču“, ili „hrana i nada za naivne“. Našim političarima, da se zaključiti, na pameti je – ne talasaj. Dobro im je , plaće su velike, bogovske, a tek njihova ukupna primanja…, a borba za prava njihovog naroda koji im je svojim glasovima omogućio status koji imaju, u drugom je planu. Naravno, ne treba generalizirati i sve stavljati u isti koš. Međutim, oni koji hoće, trude se, ne mogu, a oni koji bi možda i mogli, neće.

Artinfo.ba: Svi segmenti društva u BiH su na svoj način krizi, ne samo financijskoj već i moralnoj. Novinarstvo također nije pošteđeno. Kako gledate na medije u središnjoj Bosni, prije svih one s hrvatskim predznakom, u ratu, nakon rata i danas? Jesmo li imali i imalo li danas kvalitetnih medija, medija kojima se vjeruje?

Zvonimir Čilić: Nije lako običnim, malim ljudima, prevladavati financijsku krizu, ali je mnogima, može se tako što čuti na svakom koraku, aktualna, a i dugogodišnja moralna kriza kojoj se jednostavno ne nazire kraj. O medijima i o novinarima nikada i nitko i nije brinuo kolike su novinarima plaće, honorari, mirovine., a svi znaju da su sva njihova primanja mizerija, sramota za društvo (ne računajući neke poslušne i podobne). A kaže se kako su novinari sedma sila. E, rano moja ljuta. Pa tko onda da se bavi tim poslom. U ratu smo svi bili u istom košu, bez novaca i skoro pa s istim uvjetima života. Ipak, tada je i informiranje funkcioniralo bolje nego sada. Ne treba zaboraviti da ipak ima onih hrabrih koji će u nekim portalima reći „bobu bob – popu pop“. Malo ih je, na žalost. Nedavno sam bio oduševljen jednim tekstom na jednom srednjobosanskom portal s naslovom (nadam se da sam dobro zapamtio): „Gdje se izgubi središnja Bosna u Elektroprivredi Herceg-Bosne“. Riječ je bila o objavi zapošljavanja 60 i više radnika u Elektroprivredi „Herceg_Bosna, a od tog broja čak dvojica u srednjoj Bosni. I očekivao sam tada žestoke (?) reakcije srednjobosanski političkih dužnosnika. Međutim, nitko i ništa, a poslužit ću se jednom starom bošnjačkom poslovicom: „Ni habera od mog Hajrudina!“

Artinfo.ba: Dosta je mladih ljudi koji studiraju ili su završili studij novinarstva, ali se rijetku odlučuju pisati, a ukoliko i pišu izbjegavaju teške teme. Što biste im poručili s obzirom na broj godina koje imate u novinarstvu? Što je ljepota ovog poziva, zašto vrijedi biti novinar i pisati?

Zvonimir Čilić: Poručio bih mladim novinarima ili onim koji se planiraju baviti se tim poslom da je novinarski posao prekrasan, ali težak, sirotinjski plaćen, s preprekama razno-raznim na svakom koraku. Ali i to je neka posebna draž. Istina, sadašnje vrijeme za novinare je vrlo teško, posao potpuno nezahvalan. Podložni su pritiscima sa svih strana s jasnim porukama – „Ako nisi s nama, protiv nas si“. Drugim riječima traže se savijanje kralježnice da bi mogao ostati i opstati. Ali, takvo novinarstvo nema čari, nema zadovoljstva, adrenalina… Takav nisi svoj. A moja bi osnovna poruka bila „budi svoj“ ili nemoj biti novinar. Vrijeme je i za mnoge, nadamo se, i velike promjene u društvu. Pa će do radikalnih promjena doći i u toj oblasti. Ne dajte se kupiti, ne budite na prodaju!!!

Artinfo.ba: Što je po Vama ono najvrjednije što ste kao novinar i publicist ostavili dosad iza sebe. Koje su to publikacije, koji tekstovi zbog kojih ste osjetili da ste napravili nešto važno, pomjerili stvari s „mrtve točke“?

Zvonimir Čilić: Nije jednostavno o sebi govoriti jer se može jer se to može krivo shvatiti, doživjeti kao vlastito hvalisanje. Pa ipak ću reći, bez ikakvih rezervi. Dao sam više od svojih objektivnih obrazovnih, intelektualnih i fizičkih sposobnosti. Nastojao sam biti svoj, pošten, nepotkupljiv nikada i nigdje. A bilo je, itekako, i takvih ponuda. Bilo je i niz krivičnih prijava protiv mene i mog pisanja, ružnih kvalifikacija, prijetnji. Sa srpske strane stizale su kvalifikacije da sam ustašoidan, s bošnjačke da sam islamomrzac, s hrvatske da sam (od visokog dužnosnika, koji već odavno živi u Hrvatskoj) da sam najveći neprijatelj Hrvata u srednjoj Bosni. Znao sam se u takvim situacijama i prilikama osjećati potpuno sam, nemoćan… „kao tanki prut na vjetru“. No, ni za milimetar nisam odstupao od svojih ljudskih, kršćanskih i novinarskih postulata. I ostao sam i opstao takav, ma tko što sada o ovim mojim riječima mislio.

Ponosan sam na svoju ekipu u PRESS službi u ratu i u neposrednom poraćju. Ostala je iza nas neprocjenjivo vrijedna dokumentacija – fotografije, video zapisi, novinarski tekstovi. Ostala je, ratna i poratna dokumentacija kakve nema nijedna općina nekadašnje nam Herceg-Bosne. Ostala je „Viteška ratna kronika“, moji Lašvanski ljetopisi (godišnjaci), njih 15. Tri izdanja Monografije Bolnice (franjevačke i kasnije Hrvatske) u Novoj Biloj, Monografije, tri izdanja moga Viteza, Monografija NK Viteza, moja Knjiga „Ljudi i Vrijeme“…, tekstovi- stotine, tisuće njih – u raznim pisanim medijima, ali i na radiopostajama i tv postajama. Ove će godine, ako Bog da, biti tiskana i moja nova knjniga, kruna moga rada. A onda ću sa zadovoljstvom moći reći – Dosta je.

Artinfo.ba: S obzirom da ste kroničar ljudi i događaja na području Lašvanske doline, koje ljude i događaje biste posebno izdvojili, a da su na svoj način obilježili jedno vrijeme i dali mu neki svoj pečat?

Zvonimir Čilić: Teško je odgovoriti na ovo pitanje. Bojim se i subjektivizma što je vrlo često izbjeći. Ali, evo: – Osnivanje Franjevačke bolnice u Novoj Biloj- a tu zasluge pripadaju, ispred svih pripadaju – Fra Franji Grebenaru, fra Zoranu Livančiću, dr. Branimiru Kulišu, dr. Tihomiru Periću, dr. Vladi Tabaku, dr. Branimiru Markunoviću, dr. Slobodanu Langu…, ali i mnogim drugim. – Humanitarni konvoj „Bijeli put za Novu Bilu i Bosnu Srebrenu“ na čelu s dr. Slobodanom Langom, Hermanom Vukušićem, fra Stipom Karajicom, fra Velimirom Valjanom… – Bijeli put je, ustvari, šest mjeseci kasnije u Novu Bilu doveo dr. Franju Tuđmana kada je io gdje je i izrečena odluka o gradnji Hrvatske bolnice u Novoj Biloj. Za ovakvu odluku dr. Tuđmana velike zasluge pripadaju i pokojnom dr. Ivanu Bagariću, Anti Damjanoviću, dr. Slobodanu Langu…! – Vrlo bitna je odluka o osnivanju Katoličkog školskog centra u Travniku za što zasluge pripadaju svakako, Vrhbosanskoj nadbiskupiji, a pojedinačno Vinku kardinalu Puljiću i prvom ravnatelju Centra don Peri Pranjiću

Na kraju, ali ništa manje važno, kada je ostanak i opstanak Hrvata u Lašvanskoj dolini u pitanju je odluka o gradnji Poslovnog centra PC- 96 u Vitezu Tu svakako najveća zasluga pripada Franji Rajkoviću, mada ne treba zaboraviti ni druge viteške gospodarstvenik, Peru Gudelja, braču Kafadare, Franjinog brata Antu i druge.