O surovom postupanju postrojbe El Mudžahid prema zarobljenim civilima i pripadnicima HVO- a na Bikošima 7. lipnja 1993. godine govorilo se i u Haaškom tribunalu. Ipak, potresno svjedočenje o smrti 39 ljudi, pa čak i o smrti devetnaestogodišnje Ane Pranješ, za Sud nije bilo dovoljno da donese zasluženu presudu Rasimu Deliću i Enveru Hadžihasanoviću.

Nevenka Topalušić i Suada Dilberović su žene koje se nisu plašile oružja. Nevenka se 1991. uključila u rat i suprotstavila srpskoj agresiji u Hrvatskoj, a Suada je kao studentica 1992. postala prva žrtva opsade Sarajeva. Godinama poslije, Nevenka je dobila trg, a Suada most. Trg i most danas služe kao podsjetnici na njihovu žrtvu i hrabrost. Što je Ana Pranješ dobila za svoju žrtvu i hrabrost?

Dobila je ignoriranje Haaškog suda, slijeganje ramenima domaćeg pravosuđa i zaborav. U čemu je pogriješila Ana Pranješ? Rođena je 1973. godine u Travniku. Odrasla u selu Maljine. Nije se uplašila arapskih ratnika koji su tog lipnja '93. vršili ritualna ubojstva u Lašvanskoj dolini. Pridružila se Hrvatskom vijeću obrane, pružajući prvu pomoć ranjenicima. Kada je zarobljena, Arapin joj je otrgnuo i slomio privjesak Blažene Djevice Marije. Kada je zatražio da skine odoru i oznaku Crvenog križa, odbila je uz riječi da će prije umrijeti nego skinuti odoru Hrvatskog vijeća obrane. Ubijena je. Njezino tijelo sahranjeno je tek 1999. na groblju Prahulje. Do tada je premještano na više lokacija kako bi se spriječila istraga o zločinu na Bikošima.

Istina o Ani Pranješ živa je samo u Lašvanskoj dolini. Ana nema trg, most ni ulicu. Ako bi imala, priča o crnim ljudima s dugim bradama koji su 1993. došli u Travnik prestala bi biti mit. Kao i priča o dobrim susjedima koji su nijemo promatrali kako ti isti crni ljudi s bradama ubijaju njihove susjede Hrvate, a žene i djecu odvode u logor u Mehuriću. Vjerojatno je nekome cilj da to i ostane samo mit. Jer ako prestane biti mit, postat će istina. A onda Hrvati u Lašvanskoj dolini više neće biti poremećeni umovi koji su kreirali imaginarne likove s istoka i pokušavaju ih prodati kao povijesnu činjenicu.

I da. Ubili su je pripadnici jedne od postrojbi Armije Republike Bosne i Hercegovine. I tu je bila Anina greška. Da je rafalni metak kojim je ubijena došao s neke druge strane ili da se nije zvala Ana, danas bi bila heroina. Ovako je samo srednjobosanska Hrvatica, iz podvlašićkog sela Maljine, koja se, s likom Blažena Djevice Marije oko vrata, suprostavila arapskom ratniku.

Ivan Volić, Dnevnik.ba

Povodom 8. lipnja, 28. godišnjice stradanja Hrvata općine Travnik ponovno objavljujemo priču portala Dnevnik.ba sa Sarafinom Lauš, travničankom koja je izgubila trojicu sinova i muža tijekom agresije Armije BiH nad Hrvatima Travnika. Podsjećamo da je tijekom opsade Središnje Bosne Armija BiH iz Travnika protjerala gotovo 20 tisuća Hrvata, stradalo je 118 civila, 572 branitelja, 61 osoba se i danas vodi kao nestala. Počinjeni su zločini u selima Miletići, Ćukle, Ovnak, Gučoj Gori i Maljinama gdje je strijeljena najmanje 24 osoba hrvatske nacionalnosti, za posmrtnim ostatcima nekih i danas se traga.

Gotovo 20 tisuća protjeranih Hrvata, više od 120 ubijenih civila, masovna strijeljanja, ritualna ubijanja, porušena i zapaljena sela, samo su neke od slika iz Travnika koje su u lipnju 1993. godine obišle svijet, a koje, nažalost, ni do danas nisu rezultirale suosjećanjem, a kamoli sudskim progonima odgovornih iz tzv. Armije BiH, piše Večernji list BiH.

Općinski sud u Travniku od 07. do 18. lipnja tekuće godine provodi aktivnosti „Tjedni sudske nagodbe“.

Danas se obilježava dan progona i stradanja Hrvata Travnika.

Uz prigodnu svečanost, uposlenici Općine Travnik, direktori javnih ustanova i građani naše općine obilježili su Dan grada Kastva, prijateljskog grada iz Republike Hrvatske.

Sutra se obilježava 8. lipanj- Dan stradavanja Hrvata općine Travnik. Na 28. godišnjicu održat će se mise za poginule hrvatske branitelje i civile Travnika; u 10 sati misa u Bikošima, u 13 sati misa na Ovnaku te u 16 sati misa na Prahuljama.