Mjesto molitve i zavjeta bio je visoki kameni križ o kojemu se nije znalo mnogo. No, vjera je bila snažna, a molitve su uslišane pa se pobožnost prenosila s generacije na generaciju sve do posljednjeg rata.
Rat je donio nevolje i strah pa je razumljivo da za ovu temu nismo našli mnogo sugovornika koji su bili spremni javno govoriti. No, svi oni s kojima smo razgovarali ističu posebno duhovno pouzdanje kojim se išlo u Dub. Ljudi su nosili svoje životne tegobe i izgovarali ih pred visokim kamenim križem koji je odolijevao ratovima i prirodnim nepogodama. Vjernici su nalazili utjehu, a lokalno muslimansko stanovništvo je na okolnim njivama tada prestajalo s poljskim radovima kako ne bi ometali slavljenje mise.
Jedna od naših sugovornica kaže:
“Kada bi počela misa, mještani Duba bi prestali s radom, a mi smo mogli u tišini slušati misu. Budući da se u Dub išlo pješice, svećenik nije mogao ponijeti stol pa su muslimani često posuđivali svoj.“
I znanost se bavila križem u Dubu. Istina, nije moguće pronaći mnogo preciznih podataka, ali ono što postoji zapisano svakako može poslužiti u stvaranju slike o ovom nadgrobnom spomeniku.
U svom radu „Hrišćanski nišani u okolini Travnika“ Đoko Mazalić kaže da je križ vjerojatno nastao u prvoj polovici 16. stoljeća. Izrađen je skoro u ljudskoj veličini. Na istočnoj strani imao je križ sa zaokruženim gornjim krakom, a na zapadnoj isklesan polumjesec koji je simbolizirao nebeski svod. U svom tekstu „Bosanski križ“ Ivan Lovrenović kaže da i ovaj križ pripada kršćanskim nadgrobnim pločama koje su se izrađivale nakon osmanlijske okupacije, stoga ih je važno razlikovati od stećaka.
Puk je stoljećima živio svoju pobožnost i čuvao usmeno naslijeđe o ovom hodočasničkom mjestu. Prema kazivanjima križ je tijekom povijesti već jednom bio uklonjen, ali je to izazvalo velike poplave u selu zbog čega je jedan od mještana Duba predložio da se križ vrati na staro mjesto, a ubrzo nakon toga Dub su prestale pogađati vremenske nepogode.
„Nakon što su ga uklonili, vukla su ga četiri vola koja su odmah nakon toga uginula, a kada su ga vraćali, bez velike muke, do starog mjesta vratila su ga dva vola“, kaže naša sugovornica.
Posljednja misa u Dubu služena je prije početka rata, u proljeće 1991. godine. Već sljedeće godine iz sigurnosnih razloga slavljenje mise premješteno je u župnu crkvu u Gučoj Gori.
Veliki križ koji je stoljećima prkosio vremenu i ratovima ipak nije izdržao ovaj posljednji. Potpuno je uništen, vjerojatno, 1993. godine. S njim i tradicija hodočašćenja u Dub i nesvakidašnji primjer suživota i vjerske tolerancije. No, sjećanja su živa. Može se pronaći i poneka fotografija, a u gučogoranskoj župi i danas se na blagdan Duhova čuje uzdah starijih generacija:
„Prije se na Du'ovski ponediljak pješice išlo u Dub...“.
/Ivan Volić, Travnički vjesnik/