Ipak slijedom ratnih okolnosti stanovništvo je bilo primorano privikavanju na uvjete ratnoga okruženja. Većini kazivača zima te ratne 1993. godine duboko se urezala u sjećanje budući da su zalihe živežnih namirnica bile na izmaku, a glad se osjećala gotovo na svakom koraku. U odnosu na ruralna naselja gradsko stanovništvo nalazilo se u nezavidnom položaju. Stoga je ovisilo isključivo od humanitarne pomoći. U vremenu oskudice najteže je bilo udovicama nespremnima na život bez partnera s maloljetnom djecom koju je trebalo prehraniti.
Zalihe kave ubrzo su nestale u brojnim domaćinstvima te je kava postala iznimno skupa. Kava se s vremenom počela miješati s ječmom i pšenicom da bi je kasnije u potpunosti zamijenili ječam i pšenica koji su se mljeli i od kojih se kuhala "kava". Ovako spravljena "kava" nije imala uobičajeni okus i miris, ali se pila isključivo zbog "ugođaja".U gotovo svakom kućanstvu osjećao se nedostatak osnovnih namirnica poput šećera, soli, ulja, brašna, mlijeka, papra, mljevene paprike, suhog kvasca, ali i voća i povrća.
U odnosu na grad ruralna naselja su bila u mnogo boljem položaju jer su raspolagala vlastitim vodovodima odnosno izvorištima iz kojih se crpila voda. Vrijednost starih bunara tijekom rata u obiteljskim dvorištima predstavljala su siguran i brz pristup pitkoj vodi.
Bez obzira na ratno bezumlje druženje mladih nije prestajalo. Druženja su se ponajviše odvijala na sijelima koja su znala potrajati dugo u noć uz uljanicu. Vrijeme na takvim susretima kratilo se razgovorom, pričanjem viceva, kartama, itd. Popila bi se i koja čašica rakije. Djevojke bi znale katkada napraviti štrudlu ili slatke kiflice. Omiljena poslastica za grickanje bile su pečene košpice od tikve.
Već tijekom prvih ratnih mjeseci ponestalo je osnovnih higijenskih artikala pa su osnovne higijenske potrebe postale luksuz. Bio je potreban dodatan trud i volja kao bi se kućanstvo održavalo čistim a ljudima urednim. Slična je situacija bila i u ostalim bosanskohercegovačkim gradovima. Pojedine higijenske potrepštine poput sapuna, šampona, deterdženta, higijenskih uložaka, britvica ili paste za zube dobivale su se u humanitarnoj pomoći, ponajviše preko Caritasa, premda veoma rijetko. Toaletni papir vrlo brzo je postao veoma tražen artikl.
Budući da frizerski saloni nisu radili bilo je uobičajeno da majke šišaju svoju djecu i muževe te ostale članove kućanstva. Osnovno sredstvo za šišanje bile su obične makaze i češalj. Šišanje bi se znalo odužiti ukoliko su makaze bile tupe. Ukoliko je u blizini bio frizer ili frizerka odlazilo bi se u kućnu posjetu na šišanje.Oralna higijena, u nedostatku paste za zube, održavala se korištenjem sode bikarbone ili konzumacijom jabuka.
Prilagodba uvjetima ratnoga okoliša možda se najbolje ogleda u prehrani kod gradskog stanovništva. Prehrana je često znala biti jednolična, te se svodila na namirnice iz humanitarne pomoći. Pomoć u hrani i kućnim potrepštinama do stanovništva stizala je isključivo preko UNHCR-a, Crvenog križa ili Caritasa. Humanitarna pomoć ovisila je o intenzitetu ratnih sukoba u Bosni i Hercegovini i prohodnosti putova. Icarova mesna konzerva od govedine koju je međunarodna zajednica slala u Bosnu i Hercegovinu tijekom rata, ostala je većini stanovništva u negativnom sjećanju, jer je kako kažu bila u poluraspadnutom stanju. Na konzervama osim zastave Europske zajednice i naziva drugi podaci poput podrijetla, datuma proizvodnje i roka trajanja nisu bili istaknuti. U humanitarnoj pomoći osobito je česta bila ovalna konzerva punjena haringom u sojinom ulju. Bilo je tu i mnogih drugih konzervi od raznih mesnih ili ribljih prerađevina od kojih su neke ostale u lijepom sjećanju poput japanske tunjevine. Također treba istaknuti i tzv. vijetnamski keks koji se dijelio u humanitarnoj pomoći, a čija je kakvoća bila upitna. Čokolada je bila luksuzna namirnica koju ponekad nije bilo moguće nabaviti tako da djeca odrasla u okruženju nisu znala što je to čokolada. Pojedine su žene pravile svoju čokoladu od mlijeka u prahu, margarina, kakaa i vode. Domišljatost je odigrala bitnu ulogu ne samo u osnovnoj prehrani ljudi, već i u pokušajima da se život učini ugodnijim i normalnijim. Za blagdane se nastojalo da trpeza bude „bogata“ ili da se barem razlikuje od uobičajene svakodnevne prehrane. Kazivačica koja je željela ostati anonimna ističe kako je za večeru na Badnjak 1993. godine spremila grah, kuglice od sojinog brašna i čokoladni premaz na keksu. A za božićni ručak spremila je sarmu od mesa iz konzerve, slagani burek također od mesa iz konzerve te kolač s pudingom.
Zima te 1993. godine bila je neizmjerno tužna. Mnoge obitelji su ostale bez svojih domova te najmilijih članova. Neizvjesnost je bila gost gotovo svakog kućanstva. No, usprkos svim nedaćama Nova 1994. godina dočekana je skromno u krugu najbližih članova obitelji uz uljanicu. Bio je to izraz prkosa ratnom ludilu. Za Novu godinu nije se osobito pripremalo. Trpeza je bila siromašna. Tek pokoja čašica rakije, sok i kolač pripravljen od oskudnih namirnica iz humanitarne pomoći. /Velimir Bugarin/
