Brojnim događajima ovih dana obilježava se taj važan jubilej, do tada najuspješnijih Olimpijskih igara. Sarajevska Olimpijada po mnogočemu je bila jedinstvena. Bile su to, među ostalim, prve Olimpijske igre u jednoj državi socijalizma i prve za mandata dugovječnoga predsjednika Međunarodnog olimpijskog odbora Juana Antonija Samarancha. S više od 2500 sudionika, bile su to i najmasovnije Zimske olimpijske igre do tada. Natjecanja u rekordnom broju sportova, ali i s rekordnim brojem zemalja sudionica, njih 49. Prvi su put na Olimpijskim igrama sudjelovali sportaši iz Monaka, Portorika, Djevičanskih Otoka, Egipta i Senegala.
Uz sportske, kroničari su zabilježili i brojne druge kuriozitete vezane uz ovu Olimpijadu. Sarajevo i tadašnja država dobili su domaćinstvo 14. ZOI u trenutku kada sportska i prateća infrastruktura za takav događaj nisu postojale. U to se vrijeme u BiH o tomu nije mnogo govorilo i pisalo, ali svjetski mediji izražavali su otvorenu sumnju u sposobnosti jedne komunističke države da se u kratkom roku pripremi za najveći sportski događaj. Ipak, godinu dana prije svečanog otvorenja ZOI-ja, izgrađeni su svi potrebni objekti. Realizirano je 167 glavnih i više od 400 pomoćnih projekata. U Sarajevu su izgrađena cijela naselja koja su imala ulogu olimpijskog sela, dvorana Zetra, bob i sanjkaška staza na Trebeviću, skakaonice na Igmanu, skijaški centri na Jahorini i Bjelašnici…
Iz tog vremena datira i gradnja jednog od kasnijih simbola grada – hotela Holiday Inn – te brojnih drugih građevina koje su, nažalost, kao, uostalom, i gotovo sva sportska infrastruktura iz vremena Olimpijade oštećene ili uništene tijekom rata. Do danas značajan dio toga nije obnovljen i pitanje je hoće li ikada i biti. Primjerice, od bob-staze na Trebeviću ostala je tek gomila betona, a neki stručnjaci kažu kako bi obnova skakaonica na Igmanu koštala više nego ponovna izgradnja. Zato su i ideje o ponovnoj organizaciji Olimpijade, koje su se prije nekoliko godina pojavile u Sarajevu, više bile plod nerealnih želja nego stvarnih mogućnosti. Zimski sportovi u međuvremenu su se značajno razvili, a njihov broj povećao. Broj sudionika današnjih Olimpijada znatno je veći nego 1984., a infrastrukturne, logističke i tehničke potrebe za organizaciju jednog tako velikog planetarnog događaja su neusporedive s onima od prije 40 godina.
To ne znači da Sarajevo ne treba njegovati svoj olimpijski duh i čuvati tradiciju 14. Zimskih olimpijskih igara. Dio je to sarajevske i bosanskohercegovačke povijesti na koji se, uistinu, može biti ponosno. Dakako, ne podcjenjujući ulogu i značaj koje su ostale republike bivše Jugoslavije imale u organizaciji Olimpijade.
BiH su danas potrebne neke druge pobjede i pothvati o kojima će umnogome ovisiti i njezina budućnost. Olimpijski duh treba prenijeti na politički teren. U fair-play natjecanju odigrati timski, ali tako da svaki igrač bude zadovoljan konačnim rezultatom – uređenom, funkcionalnom i državom po mjeri svih triju njezinih naroda. Nemoguće!? Pa u politici, kao i u sportu, kada su na terenu pravi igrači, samo nebo je granica.
/Jozo Pavković-Večernji list BiH/
