Osnovnu školu završio je kod franjevaca u Docu, gimnaziju u Travniku, Sarajevu i Zagrebu. Studirao slavistiku i klasičnu filologiju u Zagrebu i Beču. Bio profesor gimnazije u Sarajevu, ravnatelj Velike gimnazije u Tuzli, gdje osniva i reorganizira mnoga kulturna, kazališna i književna društva, potom savjetnik odjela za školstvo i nadzornik srednjih škola u BiH. Bio je prvi profesor gimnazije rodom iz Bosne pod Austro-Ugarskom vladavinom.

Iz bogate bibliografije se izdvajaju: Nesuđenica (ep, 1893.), Naše rane (ep, 1898.), Probrane pjesme (1902.), Ispod Vlašića (pjesme), Sjene i uspomene (pripovijetke), Iz starog zavičaja (pripovijetke), Studija o Marijanu Šunjiću (1906.), Studija o Ivanu Franji Jukiću (1907.) i Studija o fra Grgi Martiću (1907.).

Jedan je od osnivača Hrvatskog kulturnog društva "Napredak", autor himne društva i tvorac imena Napredak. Zbog jugoslavenske orijentacije otpušten je iz službe 1915. i stavljen pod krivični sud kao veleizdajnik, zatim oslobođen. Godine 1916. je umirovljen i interniran u Franjevački samostan u Sarajevu. Godinu dana kasnije preseljava u Zagreb i postaje tajnikom Matice hrvatske. U Sarajevu je ponovno 1918. godine, postaje članom Narodnog vijeća Države SHS u Sarajevu, te povjerenikom za prosvjetu i bogoštovlje. Do 1920. je ministar za vjeru u prvoj vladi Kraljevine SHS u Beogradu, onda i šef povjerenstva za prosvjetu u Zemaljskoj vladi u Zagrebu i privremeni pokrajinski namjesnik u Hrvatskoj i Slavoniji. Ivi Andriću je ponudio mjesto tajnika u Ministarstvu vjera koju je Andrić prihvatio i počeo s radom 12. rujna 1919. god. da bi Andrić već u veljači 1920. god. prešao u Ministarstvo vanjskih djela i počeo kao apsolvent filozofskog fakulteta diplomatsku karijeru dugu gotovo dva desetljeća.

I nakon drugog umirovljenja 1922. je aktivan: prvo je član, potom i predsjednik Državnog savjeta, te osnivač i član Demokratske stranke. Konačno je umirovljen 1929. kada se povlači u Zagreb, gdje ostaje do smrti. Umro je u Zagrebu 9. travnja 1958. /o.t./